Kako su se požeška starogradska i seoska jela uklopila u nacionalni restoran Gradski podrum osječkog hotela Waldinger

Iako nam se iz naše skromne ljudske perspektive ne čini tako, na ovome svijetu ništa nije slučajno. Poslije ljubaznih Đakovčana, obitelji Knežević iz 'Sokaka' moga, gdje su se sva naša jela slila u jednu skladnu notu, onu dugu i otegnutu, etno slavonsku, požeški Muzej u loncu, na svom putovanju po rodnoj Slavoniji, došao je i do Osijeka. Odnosno, ni manje ni više, nego do Nacionalnog restorana Gradski podrum hotela Waldinger.

ili jesen stigla, bundevo moja!

Sjećate se naših prvih rekonstruiranih tradicijskih jela Požeštine, gotovo prije godinu dana? Među prvima je bio štrudl od repe, kojega nam je časkom savila baka Marija iz Bankovaca, dok smo s didom Matom u kotlu na dvorištu kuhali med od repe. E, ali tada nismo imali vremena za pravljenje pravih jufki ili kora, pa smo posegnuli za onima, koje Požežanke, otkad ih više ne prave same,  nazivaju domaćim, a kupuju ih od korarice s požeškog pijaca.

Otvorenje etnografsko-fotografske izložbe 'Baš se nekad dobro jelo', prezentacija i degustacija zaboravljenih jela Požege i Požeštine u đakovačkom kultnom restoranu 'Sokak'

Da je svijet mali, već smo utvrdili toliko puta, kao i činjenicu da se dobro međusobno privlači. Tako je i proteklog ljeta za posjeta turističkih vodiča Slavonije, Baranje i Srijema Gradskom muzeju Požegi pala ideja o suradnji na obostrano zadovoljstvo.

Da se gospođa Tradicijska Hrana i gospodin Kulturni Turizam ljube to više nije nikakva tajna, ali da njihova veza iz dana u dan jača, posebno u kontinentalnom dijelu Hravstke, e, to je već ugodna vijest.  Za ovu ljubav treba puno provodadžija, kako bi se u Slavoniji turcizmom izrazili domaći - agilni turistički djelatnici, vlasnici ugostiteljskog objekta, proizvođači hrane, kuhari, vlasnici, turistička i ina zajednica, muzeji, etnolozi, povjesničari, fotografi....

 «Hrvatska žena» ili kako je svijet mali!

Koliko smo se samo puta u našim pričama o starim jelima Požege, susreli s imenom Marije Kumičić, autorice 'Nove zagrebačke kuharice' koju su kao obaveznu literaturu dobre domaćice imale mnoge Požežanke? Ovoga puta, vrijednu kuharicu provjerenih srednjeeuropskih recepata nećemo konzultirati zbog naše dobošice, čiji se izvorni recept u vrijeme njena izdavanja još ljubomorno čuvao, nego radi njezine autorice.

Biti domaćica u gradu nekada nije bila mala stvar, štoviše, za razliku od danas, taj se posao smatrao časnim. Spremiti dobru zimnicu, skuhati ukusan ručak, ispeči kolač za kojim neće ostati niti mrvica, i to sve bez današnjih znanja i pomagala, nije bilo niti nimalo lako. Majstorije kuhanja, održavanja doma prenosila su se stoljetnom tradicijom s majke na kćer. Majka koja je bila uspješnija u tom transferu znanja i vještina, svoju je kćer mogla udati u bolje ruke. Jer konačno, svaki se muškarac priželjkivao oženiti spretnom budućom domaćicom. Kako inače tumačiti zidnjake koji su iz sjevernih krajeva Europe (Nizozemske) između dva svj. rata došli i do nas? Popularne 'kuharice' bile su zidni ukrasi na kojima su kao podsjetnici vezene poruke muževa ženama, poput onih 'Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori!', 'Kuharice, zlato moje, tebe hvali jelo tvoje', Čista kuća, dobro jelo, to je vrijedne kuharice djelo', ili 'Vjerna ljubav i lijep dom, to mi leži na srcu mom'.

Ususret tradicionalnom Glazbenom festivalu Požega

Jureći ususret Glazbenom festivalu Požega koji već 43 godine sretno spaja tradiciju, pretvarajući Požegu na četiri dana u bilo Slavonije, u kojem podjednako kucaju žice tamburice, pjesme berača grožđa, vatre ispod kotlića s fiš paprikašima, noževi koji režu kulin i čaše s najboljim ovdašnjim vinima u prijateljskom pozdravu, poželjeli smo vam predstaviti jedan vinogradarski specijalitet.

riža s čokoladom ili čokolada s rižom

Desert poslije objeda, zaslužan za onu poslovicu 'šećer na kraju', mnogima će popraviti dan. To je jelo koje popunjava i posljednju prazninu u stomaku i daje onaj, stoljećima razvijan osjećaj slatke sitosti. Ipak slijedeći objedni niz, recepti za slastice i deserte, skromno su smješteni na posljednjim stranicama tiskanih kuharica. Značaj slasticama dale su naše mame i bake dok su kao domaćice sakupljajući recepte stvarale svoje vlastite kuharice.

Stoljetna kolektivna pamćenja na velika razdoblja gladi koja su u plodnu Požešku dolinu donosili europski ratovi, povijesne promjene, ekstenzivna poljoprivreda i politička nesigurnost, ujedinila su u prošlosti selo i grad u zajedničkom poštovanju prema hrani, posebice kruhu. Još do prije nekoliko desetljeća bacati hranu, a osobito kruh bio je univerzalni grijeh koji se plaćao glađu i neimaštinom. Štoviše, stari kruh bio je podloga mnogim delikatesnim jelima, poput seoske popare ili gradskog kiflkoha.