Poseban posjet Gradskom muzeju Požega upriličili su potomci staklara nekadašnje staklane na Zvečevu, iz obitelji Planinc i Rabić, koji i danas u svojim domovima brižno čuvaju primjerke staklovine svojih predaka.
Njihov dolazak u Muzej bio je više od običnog razgledavanja izložbe – bio je to susret s vlastitom obiteljskom prošlošću. Sa sobom su donijeli sjećanja na djetinjstvo, na priče svojih predaka, ali i na trenutke kada su kao djeca na području Zvečeva pronalazili ostatke stakla nekadašnje staklane.
U potrazi za svojim precima posjetili su Zbirku stakla Gradskog muzeja Požega, u kojoj se čuvaju primjerci iz jedne od najpoznatijih i najznačajnijih staklana Požeške županije 19. i 20. stoljeća. Staklana na Zvečevu svoje je proizvode izvozila ne samo u europske zemlje, već i preko Atlantika, u Ameriku.
Staklana na Zvečevu djelovala je od 1842. do 1904. godine, kada je izgorjela. Nakon toga ponovno je osposobljena u Požegi, a konačno je prestala s radom 1919. godine.
Posebno je vrijedno sjećanje gospodina Danijela Rabića, koji se prisjetio i sina posljednjeg staklara, Slavka Peršića. Njega su muzejski kustosi susreli na terenu na Zvečevu još 1989. godine, kada im je taj tada posljednji stanovnik Zvečeva prenio još uvijek živa sjećanja na svoga oca, posljednjeg staklara, te pokazao sačuvane predmete – brušenu čašu i pepelare.
Uz priču o staklarima, tako je sačuvano i sjećanje na jedan danas gotovo nestali obrt, brušenje stakla, koji je nekoć imao važnu ulogu u proizvodnji i obradi staklenih predmeta.
Goste je u Gradskom muzeju Požega pozdravila ravnateljica Ljiljana Marić, dok ih je Lidija Španiček upoznala s izloženom Zbirkom stakla, posebno s predmetima koji svjedoče o radu staklane na Zvečevu. Posebna je pozornost posvećena i posljednjoj velikoj donaciji Slavena Perovića, koji je Muzeju darovao više od 200 primjeraka domaćeg i inozemnog stakla.
Susret je završio još jednim lijepim obećanjem – gospodin Danijel Rabić najavio je da će Muzeju darovati nekoliko svojih primjeraka staklovine sa Zvečeva, čime će i njegova obiteljska priča postati dio zajedničke baštine.
Sjećanja se s vremenom gube, a priče se sve manje prenose budućim naraštajima. Upravo zato muzej nije samo mjesto u kojem se čuvaju predmeti – on je trezor uspomena, svjedočanstava i priča koje povezuju prošlost sa sadašnjošću i budućnošću.
Zato smo posebno zahvalni ovim dragim posjetiteljima, ali i svima drugima koji s nama dijele svoje obiteljske priče, sjećanja i predmete. Svaki takav susret dragocjen je doprinos očuvanju baštine i vrijedan podatak za buduće naraštaje.
Jer kada sačuvamo predmet, čuvamo i priču. A kada sačuvamo priču – čuvamo ljude i vrijeme kojem su pripadali.
