Page 6 - Baš se nekad dobro jelo

Meso koje se ponegdje i do pedesetih
godina 20. stoljeća jelo svega dva puta
tjedno, četvrtkom i nedjeljom, postalo je
najpoželjnija namirnica. Ne zaboravimo i
barem dva dugotrajna posta za korizmu
(proljeće) i advent (zima), kada je meso posve
bilo zabranjeno. To prinudno uzdržavnje
rezultiralo je pretjerivanju konzumacije
mesa tijekom mnogih životnih i godišnjih
običaja. Svadbe, krštenja, babinje, mobe,
seoski godovi, Božići, Uskrsi, poklade, bili su
Za svadbenim stolom,
Za svadbenim stolom,
požeški kraj, sredina 20. st. prigoda jedva dočekanoj suprotnosti –
požeški kraj, sredina 20. st.
prejedanju. Kako je mesa u svakodnevnom
prehrambenom sivilu najviše nedostajalo, hedonistički stav za tih prigoda odnosio
se upravo na meso.
Još je jedan element kumovao pretjerivanju u jelu u ovim prilikama, a to je
čuvena gostoljubivost, poznata u jugoistočnom dijelu Europe. Bila je 'Sramota da
pred gostima stoji prazna zdjela, nego jela uvijek mora biti na stolu dok je gost u
kući' (Vudy 1892:1). Kirvaji i poklade koji traju po tri dana, svatovi i kolinja čak do
osam dana, u prosvjetiteljskim nastojanjima fratra Kaje Agjića i učitelja Šime
Vudyja u lokalnim novinama (Slavonac iz 1863. i Glasnik Županije Požeške iz 1892.
godine), proglašeni su uzrokom neimaštine na selu. U novinama, koje ionako
nepismeni seljaci nisu čitali, sugerirali su povođenje za racionalnom štedljivosti
doseljenih Nijemaca koji su preko zime jeli krumpir, čuvajući meso za teške
sezonske poljske poslove (Agjić 1863:93).

Seljacima Požeštine koji u mobi za pomoć pri prevoženju gnoja na njive
sakupe desetak suseljana s kolima, trošeći pri tome barem jedno krme i ovcu na
njihovo čašćenje, učitelj Vudy savjetuje sa se trebaju ugledati na štedljive
doseljenike Čehe i Moravce, koji isti posao za deset dana obave sami bez ikakvog
troška (Vudy 1892:1).

Činjenica je da su takva čašćenja seljake koštala još veće neimaštine, ali oni
unatoč svim savjetima, prijetnjama i sankcijama nisu odustajali od običaja. I danas
se troškovi svadbe uslijed nerazumnih količina hrane i pića za veliki broj (između
200 i 500) gostiju otplaćuju godinama poslije same proslave. Štoviše, niz jela na
seoskim svečanim objedima (kokošja juha, kuhano meso, hren, sos od rajčice,
vruća pita od sira ili jabuka (u novije vrijeme pohani pilići), sarma, pečenka, prženje
(u novije vrijeme kisela juha) vremenom su postali zaštitini znak slavonskog obilja.

U gradu je bila slična situacija. Iako
je u obrtničkim obiteljima, kojih je uz
trgovačke bilo najviše, 'svega bilo u izobilju'
(Vidmar 1969:137), meso se ipak jelo samo
dva puta tjedno. To je uzrokovalo istu
reakciju – potrebu za čestim prigodama, gdje
se obilno častilo, poput imendana, berbi, ali i
slavljenja brojnih svetaca zaštitnika
pojedinih ulica i dijelova grada (Vidmar
1969:140). Iako si doseljenici nadničari,
činovništvo, pa ni prosvjetni djelatnici nisu Građansko druženje u vinogradu
Građansko druženje u vinogradu
između dva svjetska rata
između dva svjetska rata
4 Gradski muzej Požega