Page 5 - Baš se nekad dobro jelo

DA LI SE, KOLIKO I ZAŠTO PUNO JEDE U SLAVONIJI
DA LI SE, KOLIKO I ZAŠTO PUNO JEDE U SLAVONIJI
Slavoniju, u čijem se središtu nalazi i Požeština, općenito se implementira
kao regiju u kojoj vlada prehrambeni hedonizam povezan s obiljem. Da li je, koliko i
zašto tome tako?
Ono što možemo podvući kao rijedak zajednički nazivnik i sela i grada u prošlosti,
svakako je racionalan odnos, odnosno sveopće poštovanje prema hrani, bez obzira
na imućnost i mogućnosti pojedinih slojeva. Tome je zaslužno stoljetno kolektivno
pamćenje na velika razdoblja gladi i epidemija, koja su donosili europski ratovi i
povijesne promjene, zahvaćajući i Slavoniju, ekstenzivna poljoprivreda i politička
nesigurnost. Naša istraživanja dokazuju da je razlog u povremenom prekomjernom
uživanju u hrani, zapravo bio strah od gladi, koja je zbog opće oskudice i neimaštine
često vladala ovim prostorima, posebice selom.

Upravo je taj strah iznjedrio poželjan prototip 'jedre i debele' žene, zdrave i
izdržljive, koja će moći rađati i svojim radom doprinositi opstanku zajednice.

Dostupni pisani izvori koji se odnose na Požeštinu iz drugog dijela 18.
stoljeća putopisnog su karaktera, sagledani
očima prolaznika iz potpuno različite
kulture i kulturnog sloja, poput europskog
putopisca Friedricha Wilhelma Taubea
(1777.), budimpeštanskih
prirodoznastvenika Mathiasa Pillera i
Ludwiga Mitterpachera (1782.). Prema tim
izvorima namirnice i način pripreme jela u
selima Požeštine u to vrijeme i više su nego
skromni. Taube uočava da u Slavoniji
prevladava raženi i ječmeni kruh, kukuruz i
proso, te 'nešto malo svinjskog mesa', za
Priprema pečenki,
Priprema pečenki,
razliku od Srijema gdje se jede pšenični i Donji Emovci, 2. pol. 20. st.
Donji Emovci, 2. pol. 20. st.
kukuruzni kruh, lubenice, riba, govedina i
svinjetina (Taube 1998:58). Spominje da se najviše jede crveni i bijeli luk, te
svakodnevno kiseli kupus (Taube 1998:42). Bilježi još dva, njemu zanimljiva
podatka, običaj da za Božić na stol stave čitavo prase pečeno na ražnju zajedno s
bocom rakije pa si svatko tko uđe u kuću reže koliko hoće, te velika razdoblja
postova (uzdržavanja od mesa, jaja, mlijeka, maslaca, sočiva, kruha i rakije),
posebno kod novodoseljenog pravoslavnog stanovništa (Taube 1998:57 i 58).

Piller i Mitterpacher također za Božić kao kuriozitet spominju prase pečeno
na ražnju, potvrđujući da inače u jelima nema velike raznolikosti. Ljeti su se seljaci
uglavnom hranili povrćem i različitim jelima od brašna, a zimi mesom, naročito
svinjetinom. Jeli su sitno izrezan glavati kiseli kupus, ali i bundeve skuhane u vodi,
začinjene vrhnjem. Bundeve su rezali na listiće i sušili, a mekim srcetom bundeve
skuhanim u mlijeku, hranili su dojenčad. Inače, što god da su priređivali od
pšeničnog i kukuruznog brašna, kuhali su na mlijeku ili zalijevali istopljenom
slaninom. Pili su vino, a još radije šljivovicu (Piller i Mitterpacher 1995:147).
Dakle, čak u i velikim zadružnim obiteljima koje su svojom organizacijom
mnogo lakše izlazile na kraj oskudici, skromna je prehrana seljaka, bazirana na
jednostavnim jelima od dostupnih namirnica brašna i povrća, uz dodatak jaja i
mlijeka, bila jedva dostatna za preživljavanje pri svakodnevnom napornom poslu.

www.gmp.hr/blog 3