Page 10 - Baš se nekad dobro jelo

......A KAKO U GRADU
......A KAKO U GRADU
Dok je na selu vladala uniformiranost u prehrambenim navikama,
proistekla od podjednakih mogućnosti, u gradu je krajem 19. i početkom 20.
stoljeća bilo nekoliko društvenih slojeva, čija se kuhinja bitno razlikovala.

Radnička klasa koja se počela stvarati začimanjem požeške industrije
dvadesetih godina 20. stoljeća, živjela je također vrlo skromno na gradskoj periferiji,
preživljavajući na vrlo sličnim jednostavnim jelima, poput onih na selu. Malo bolje,
ali još uvijek skromno, živjele su obitelji činovničkog i prosvjetnog staleža. Za njih
Vidmar, koji je za razliku od imućnog Cirakija, odrastao kao skromno dijete udovice
profesora Gimnazije, kaže da su se činovnici uz male plaće snalazili mitom od
seljaka u hrani, za razne 'papirnate usluge' (Vidmar 1969:108).

Obrtnički i trgovački sloj zarađivao je
puno bolje, također mijenjajući često svoje
usluge sa seljacima iz okolnih sela za hranu.
Jeli su, dakle dobro, poštujući također
zadanu formu 'meso dva puta tjedno', kojega
su spravljali na puno više načina. U njihovoj
kuhinji možemo sresti ćevap na ražnju od
dvije ili tri vrste mesa s dodatkom luka,
slanine i paprike, koji je bio stalni pratitelj
svih poslova i druženja u vinogradu. Inačica
tog ćevapa s mesom i povrćem nanizanima
Nošenje
Nošenje ćevapa u vinograd,ćevapa u vinograd,
Požega, 60-e god. 20. st. na žicu, pravila se i u kuhinjskoj pećnici. Tu
Požega, 60-e god. 20. st.
su i sarmice u lišću vinove loze, pohani pilići
za blagdan Duhova, ali i šinkenflekle, te grčka sarma od bijelih džigerica.
Srednjoeuropski utjecaj u prehrani kod obrtnika stizao je frentovanjem po
cijeloj Austro- Ugarskoj, a kod gradske političke i plemenitaške elite, te tek stasalih
industrijalaca preko novina, tiskanih kuharica, šireg kruga poznanstva izvan
grada, prestiža i pomodnosti. No, iako se njihova imućnost vrednovala sa
činjenicom da su si kao vrlo rijetki mogli priuštiti meso svaki dan u tjednu osim
petka, ipak su strogo vodili računa da se od hrane ništa ne baca, odnosno da se sve
iskoristi na ovaj ili onaj način, baš poput najsiromašnijeg seoskog sloja.

Zahvaljujući dnevnicima koje je vodio dugogodišnji gradonačelnik Požege
Franjo plemeniti Ciraki, možemo sa sigurnošću rekonstruirati redoslijede i sadržaje
ručkova, jauzina i večera njegovog sloja, obzirom na dane u tjednu i godišnja doba.
Obzirom da niti jednom ne spominje doručak, skloni smo zaključiti se da je
on bio vrlo jednostavan i uniformiran, bidermajerski – peciva namazana putrom i
pekmezom, te čaj ili mlijeko, kako potvrđuju i naši kazivači iz ostalih slojeva (Peić
1996:8).

Gospodski objed u podne sastojao se od tri jela u nizu. Iza obaveznih
najrazličitijih juha (najčešće mesnih) s različitim dodacima (rezanci, krpice, sago,
riža, geršl, jetreni valjušci, heljdini žganci, kaša, tarana, šterc...), ili sezonskih (od
juhe od graha do juhe od kiseliša). Slijedila je kuhana govedina, garnirana sa
sezonskim povrćem, uz obavezni umak od sezonskog povrća ili voća, slanih srdela
ili kapara, te kakvo zasitno jelo od brašna (sezonski štrudli, kohovi, šmarni,
bazlamača, rezanci s makom ili grisom, palačinke, buhtli....) koje je moglo poslužiti i
8 Gradski muzej Požega