Arheološki odjel
Prostor Požeške kotline zatvoren gorama Psunjem, Papukom i Krndijom na sjeveru, Požeškom i Dilj gorom na jugu, predstavlja jednu specifičnu geografsku cjelinu. Tijekom gornjeg pleistocena, odnosno trećeg virmskog stadijala (oko 110 000. do 11 500. g. pr. Kr.), postojao je stepski krajolik i relativno hladna klima (Malez, Poje, Rukavina 1977:31). A iz tog razdoblja potječe više kosturnih ostataka izumrlih životinja – mamuta, vunastog nosoroga, bizona, golemog jelena, pećinskog medvjeda, pećinske hijene, stepske zviždare (ove životinje su tipični predstavnici otvorenog stepskog krajolika). Ovi ostaci pronađeni na lokalitetu Zarilac – Grabaračke livade ukazuju na postojanje lovačkog logora paleolitskih lovaca (sl. 1.).
Lokalitet Zarilac – Grabaračke livade bio je naseljen i u kasnijem razdoblju. Tijekom mlađeg kamenog doba/neolitika (6.-5. tis. pr. Kr.) oštra kontinentalna klima postaje blaža, dolazi do porasta oborina i vodenih tokova te formiranja močvarnih površina u niskim regijama. Na gustu naseljenost Požeške kotline kroz sva povijesna razdoblja utjecale su bogate šume i plodna zemlja. Gospodarstvo zasnovano na poljoprivredi uvjetovalo je sjedila
čki način života i izgradnju trajnih nastambi.
Predstavnik ranog i srednjeg neolitika je starčevačka kultura (6. tis. pr. Kr), a rasprostirala se u međurječju Drave, Dunava i Save sve do Bjelovara na zapadu (Krznarić Škrivanko 2009:53). Među ostacima materijalne kulture najviše je zastupljeno keramičko posuđe. Osim cijepanih litičkih proizvoda najčešće kamene izrađevine su kalupaste sjekire i klinovi (sl. 2.).
Predstavnik mlađe faze neolitika je sopotska kultura (5. tis. pr. Kr.) koja je naziv dobila prema lokalitetu Sopot udaljenom oko 3 km jugozapadno od Vinkovaca. Pripadnici sopotske populacije mjesto za gradnju kuća birali su na prirodnim uzvišenjima uz obale rijeka, potoka i u močvarama. Kuće su bile pravokutne osnove, veličine oko 6 x 4 m, građene od ispreletenog šiblja koje je bilo oblijepljeno ilovačom. U ovom razdoblju u repertoaru glačanih kamenih alatki prvi put se pojavljuju i sjekire s bušenom rupom za nasad ručke (Krznarić Škrivanko 2009:56) (sl. 3.).
Na podlozi kasne sopotske kulture formirala se prva eneolitička kultura. Glavna značajka eneolitika ili bakrenog doba je upotreba metala i to bakra i zlata za izradu oruđa i oružja te 
nakita (Balen 2009:61). Nositelji kultura bakrenog doba (4. – 3. tis. pr. Kr.) bavili su se zemljoradnjom, stočarstvom i lovom. Na prostoru Požeške kotline prisutna je lasinjska kultura koja se okvirno datira od 4200. do 3800. g. pr. Kr., a iz Jakšića potječe jedan od najznačajnih nalaza ove kulture – pet keramičkih posuda (sl. 4.). Ove posude pokazuju osnovne karakteristike keramičarske proizvodnje u lasinjskoj kulturi. Među oblicima prevladavaju bikonične zdjele, lonci s izvučenim vratom, vrčevi i šalice s jednom trakastom ručkom te zdjele na visokoj nozi. Vrlo čest su ukras velika jezičasta plastična izbočenja na zdjelama te kombinacija urezanih motiva i nizova uboda ili kratkih zareza koje tvore motive riblje kosti, bodljikave žice, girlande ili jednostavne paralelne crte (Balen 2009:62).
Brončano doba razdoblje je kada legura bakra i kositra – bronca – postaje osnovna sirovina iz koje su se izrađivali predmeti koji su se koristili u svakodnevnom životu (oruđe,
oružje, dijelovi nošnje i nakit) (Ložnjak Dizdar 2009:77). Već u ranom brončanom dobu koristili su se kratki bodeži, a u srednjem brončanom dobu pojavili su se bodeži i kratki mačevi s trapezastom pločicom za pričvršćivanje drške koja je najčešće bila od drveta 
ili nekog drugog organskog materijala. Na prijelazu ranog u srednje brončano doba pojavljuju se bojne sjekire koje ponekad i nemaju uporabnu nego samo statusnu vrijednost. Početkom kasnog brončanog doba promijenio se način borbe; sve značajniji postaju mačevi koji su bili duži, a obrambena oprema ratnika postaje sve raznovrsnija (Ložnjak Dizdar 2009:79) (sl. 5.).
Razdoblje kasnog brončanog doba (1300. – 800. g. pr. Kr.) obilježila je kultura polja sa žarama čija glavna karakteristika je paljevinski način pokapanja. Ova kultura bila je raširena na prostoru srednje Europe s nizom regionalnih varijanti. Pripadnici kulture polja sa žarama spaljivani su u svojoj nošnji, zbog čega su najčešće poznati dijelovi igala ili brončane dugmadi koji pokazuju tragove deformiranja u plamenu (Ložnjak Dizdar 2009:80).
U tom razdoblju prostor Slavonije vrlo je gusto naseljen, naselja su podizana na gredama uz vodene tokove i na uzvisinama, a istodobno s prostora sjevernog Ponta preko donjeg Podunavlja pristižu nova znanja o metalurgiji željeza. Prihvaćanjem novih znanja i vještina o tehnologiji koja će oblilježiti daljnji tijek prapovijesti krajem 9. st. pr. Kr. završava razdoblje brončanog doba (Ložnjak Dizdar 2009:83).
Starije željezno doba (8. – 5. st. pr. Kr.) dobilo je naziv prema novoj kovini koja je potaknula razvoj metalurgije i dovela do njene sve češće upotrebe. Razvoj metalurgije željeza utjecao je na društvene promjene stvaranjem vladajućeg sloja ratnika i trgovaca koji na prostoru od Požeške kotline do jugoistočnog alpskog prostora oblikuju kulturnu skupinu Kaptol (8. – 6. st. pr. Kr.). Stanovnici ovog prostora zadržali su obred spaljivanja pokojnika iz kasnog brončanog razdoblja, ali su kao novost karakterističnu za prostor gotovo čitave središnje Europe uveli pokapanje pod grobnim humcima (tumulima). Pokapanje pod tumulima prvenstveno je namijenjeno pripadnicima bogatog sloja, o čemu nam svjedoče bogati i raznoliki nalazi. „Kneževski tumuli“, grobovi ratnika s bogatom i luksuznom ratničkom opremom i oružjem, najbolje oslikavaju moć i položaj vojničke aristokracije, ali i potvrđuju trgovinu s udaljenim, razvijenim središtima u Italiji i Grčkoj (Potrebica 2013:8).
Lokalitet Kaptol – Gradci, prema kojem je grupa dobila naziv, prostire se na površini veličine oko 10 ha, a obuhvaća utvrđeno gradinsko naselje i nekropolu pod tumulima. Na nekropoli je utvrđeno postojanje 25 tumula od kojih je 15 istraženo (Potrebica 
2013:7). U grobove su kao prilozi polagane razne keramičke posude. Neke su imale funkciju urne. Duboki lonac crne glačane površine, premazane grafitom čest je oblik. Ovi lonci imaju usko dno, naglašen trbuh i stožasti vrat te prema van izvučen obod. Među lonce luksuznije izrade ubrajaju se primjerci ukrašeni kositrenim i brončanim lamelama (sl. 6.). Česte su i plitke zdjele koničnog oblika, uskog dna te blago uvučenog ruba. Ukrašene su kosim kanelurama ili plastičnim ispupčenjima i ušicama.
Starije željezno doba je razdoblje uzdizanja i jačanja ratničkog sloja. U grobovima se često nalaze dijelovi ratničke opreme – bojne sjekire, koplja, kacige, konjska oprema – košarasti privjesci i križni razvodnici remenja konjske opreme, žvale i psalije, dijelovi nošnje i nakita – igle (sastavni dio nošnje muškaraca), fibule (sastavni dio nošnje žena), metalne perle. Puna oprema jednog ratnika sastoji se od 2-3 željezna koplja, bojnih sjekira, noža i konjske opreme (Potrebica 2011:2).
Razdoblje mlađeg željeznog doba (latena) obilježeno je prevlašću keltskih zajednica. Od kraja 5. do početka 3. st. pr. Kr. keltske zajednice su se iz svoje prapostojbine oko gornjih tokova rijeka Rajne, Rhone i Dunava proširile prema zapadnoj i srednjoj Europi, od Atlantika sve do obala Egejskog i Crnog mora. Tijekom druge polovice 4. st. pr. Kr. naselile su i prostor Slavonije i Srijema. Kelti 
donose nova tehnološka znanja – uvode lončarsko kolo koje je omogućilo serijsku proizvodnju keramičkih posuda, kvalitetniju proizvodnju željeznih predmeta te novac (Dizdar 2009:90). Jedan od najznačajnih nalaza iz tog razdoblja je ženski grob iz Velike za koji je teško reći je li riječ o pokopu žene autohtonog podrijetla s importiranim ranolatenskim nalazima ili pristigle „Keltkinje“ s vlastitom nošnjom kojoj su pridodani još neki domaći oblici, no bez sumnje je riječ o prvim izravnim latenskim utjecajima u južnopanonsku sredinu (Dizdar 2009:89) (sl. 7.). Lokalne karakteristike u grobu iz Velike prikazane su prilozima srebrnih tordiranih narukvica koje su mogle prihvatiti keltske žene.
Krajem 1. st. pr. Kr. Rimljani su osvojili Panoniju, no stvarni proces romanizacije ovog prostora započeo je tek u 1. st. nakon Kr. Nakon osvajanja pojedinih krajeva Rimljani su prioritet davali gradnji cesta koje su omogućavale brže kretanje vojske i razvoj trgovi
ne. Vrlo često se tijekom gradnje cesta koristila stara domorodačka mreža putova. Na jednoj od važnijih cesta kroz Panoniju nalazio se i mansio Incero, putnička postaja za koju se pretpostavlja da se nalazila na prostoru današnjeg sela Tekić (Iskra-Janošić 2009:111-112). Na lokalitetu Treštanovačka gradina kod Tekića nađeno je mnoštvo nalaza iz razdoblja kasne antike, iako je vjerojatno to naselje nastalo ranije. Ostaci arhitekture upućuju na postojanje rimske vile rustike i termi koji se datiraju u razdoblje od početka 2. st. pa sve do kraja 4. st. (sl. 8.).
Uz ostatke arhitekture pronađen je raznovrsni keramički materijal – kuhinjsko i stolno posuđe te značajan dio koštanog materijala – pisaljka, ukosnice i igle – koji je bio vrlo čest i popularan zbog brze i jeftine izrade. Pronađena pisaljka nalik je na jednostavnu iglu 
s blago ušiljenom glavom, po obliku bi mogla odgovarati i igli koja je imala i funkciju miješanja ličila i nanošenja šminke (Koščević 2000:17) (sl. 9.). Igle ukosnice osim za oblikovanje, pridržavanje i ukrašavanje frizure mogle su služiti i za kopčanje odjeće ili u kozmetičke svrhe. One su mogle u nepromijenjenom obliku trajati kroz čitavo razdoblje antike (Koščević 2000:17). Uz brojne metalne predmete svakodnevne upotrebe – ključeve, čavle, kuke, klinove, noževe, pronađeni su i strugači, dijelovi dviju vaga, brončane igle. Brončane igle s jednom ušicom služile su za šivanje odjevnih i drugih predmeta od tkanine, a pripadaju među temeljne i vječne oblike (Koščević 2001:135).
Izuzetan nalaz predstavlja brončana vaga (sl. 10.). Radi se o predmetu koji je vrlo rijedak među arheološkim nalazima. Vaga s lokaliteta u Tekiću pripada grupi dvozd
jeličnih vaga za točno mjerenje (Sokač-Štimac 2007:6). Ima prečku jednakih krakova s otvorima na krajevima o koje su vješane mjerne posudice te element za vješanje vage na sredini prečke. Ovakve vage koristile su se u ljekarništvu i novčarstvu, a bile su predviđene za ručno vaganje, ovješene o palac.
Uz naselje se nalazilo i groblje na kojem je dosad istraženo 118 kosturnih ukopa, a u 71 grobu nađeni su bogati prilozi, uglavnom stakleni i metalni predmeti (sl. 11.). Pokojnici su se pokapali u običnim zemljanim rakama i zidanim grobnicama. Predmeti koji su prilagani u grobovima imaju prije simboličku nego materijalnu vrijednost. Od keramičkih posuda pronađena su dva vrča ocakljene površine, raznovrsni stakleni predmeti – čaše, vrčevi, zdjele. U grobovima muškaraca nalaze se predmeti svojstveni muškoj odjeći, dijelovi pojasne opreme – kopče, okovi, jezičci, fibule – koji upućuju na status pokojnika te nakit – prstenje, rijetko ogrlice ili narukvice. U ženskim i dječijim grobovima nalaze se sve vrste nakita – ogrlice, naušnice, narukvice i prstenje.
Od 5. st. rimska vlast u Panoniji je tek simbolična, kontrolu su preuzeli doseljeni narodi Ostrogoti, Gepidi, Langobardi, Avari i Slaveni. Romanizirano-barbarizirano stanovništvo je vjerojatno preživjelo ova turbulentna vremena i opstalo u promijenjenim okolnostima. Krajem 8. st. ovaj je prostor dospio pod vlast Franaka koji su početkom 9. st. stvorili Donjopanonsku kneževinu na čelu koje je bio predstavnik domaće slavnske elite. Ova kneževina je vjerojatno propala u navalama Mađara početkom 10. st. (Gračanin 2009:244-245)
U prvoj polovici 13. st. u Požeškoj županiji svoje feudalne posjede imali su crkveni redovi templari, benediktinci i cisterciti, a najstarije sakralno zdanje na području srednjovjekovne Požeške županije je utvrđeni sklop benediktinske opatije na Rudini. Rudina kao mjesto prvi put se spominje u pisanim dokumentima 1210. godine, a samostan se prvi put spominje 1279. godine (Buturac 1991: 36). Utvrđeni kompleks na Rudini sastoji se od velike trobrodne romaničke crkve Sv. Mihovila i samostana koji se naslanja na crkvu sa sjeverne strane te uokviruje klaustar unutar kojeg se nalazi cisterna 
(sl. 12.). Na zapadnom dijelu platoa sačuvani su temelji manje jednobrodne romaničke crkve koja je vjerojatno starija od samostanskog kompleksa. Rudina ima kontinuitet naseljavanja još od prapovijesti. Ulomci prapovijesne keramike upućuju, vjerojatno, na postojanje prapovijesnog gradinskog naselja. Brojni nalazi rimske opeke koja je korištena pri gradnji srednjovjekovnih grobnica i kao popločenje samostanske crkve, ukazuju na postojanje rimskog lokaliteta naseobinskog karaktera (Sokač-Štimac 1987). Jedno značajno otkriće groba sa preklopnom pločom na kojoj je urezan stilizirani crtež ribe, pokazuje da je Rudina u doba kasnog Rimskog Carstva imala i sakralan karakter (sl. 13). Nalazi karičica sa S – petljom i ulomci slavenske keramike govore o korištenju ovog mjesta tijekom ranog srednjeg vijeka. Iz razdoblja razvij
enog i kasnog srednjeg vijeka arheološkim istraživanjima prikupljena je velika količina arheološkog materijala – ulomci keramike, ulomci kamene plastike, metalni predmeti različite namjene te pećnjaci koji su pripadali glinenim i kaljevim pećima (sl. 14.). 
Zastupljeni su razni tipovi – glineni pećnjaci u obliku čaše i lukovice, tip poluvaljkastog pećnjaka te pločasti pećnjaci s prednjom dekorativnom pločom ukrašenom različitim reljefnim motivima (grb Gorjanskih, prikaz orla raširenih krila, motiv rozete) (Pavličić 2012:234-243). Među najznačajnije nalaze s Rudine ubrajaju se tzv. rudinske glave, odnosno kamene konzole s isklesanim ljudskim licima i cijelim ljudskim figurama (sl. 15.).
LITERATURA:
Balen, J., 2009., Bakreno doba ili eneolitik, u: Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije, prvi svezak, Zagreb, 61—71
Buturac, J. 1991., Povijest Kaptola (Požega), u: Kaptol 1221 – 1991, Kaptol, 29—80
Dizdar, M., 2009., Željezno doba, u: Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije, prvi svezak, Zagreb, 85—95
Gračanin, H., 2009., Donje međurječje Drave i Save u sutonu antike i ranom srednjovjekovlju, u: Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije, prvi svezak, Zagreb, 239—245
Iskra-Janošić, I., 2009., Kopnene i vodene komunikacije u rimsko doba u Panoniji Inferior, u: Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije, prvi svezak, Zagreb, 111—115
Koščević, R. 2001., Sitni metalni predmeti iz Siscije, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu 18/2001, Zagreb 2001., 135—142
Koščević, R. 2000., Sitni koštani i brončani predmeti iz Siscije, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu 17/2000., Zagreb 2000., 17—24
Krznarić Škrivanko, M. 2009., Mlađe kameno doba ili neolitik, u: Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije, prvi svezak, Zagreb, 53—60
Ložnjak Dizdar, D., 2009., Brončano doba, u: Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije, prvi svezak, Zagreb, 77—85
Malez, M., Poje, M., Rukavina, D., 1977., Naseljavanje Požeške kotline u paleolitiku, Vjesnik Muzeja Požeške kotline 1, Požega, 15—42
Pavličić, M. 2012., Prikaz srednjovjekovnih pećnjaka s lokaliteta benediktinske opatije Sv. Mihovila na Rudini, Radovi Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Požegi, sv. 1., 231—246
Potrebica, H. 2013., Zlatna dolina na pragu Europe, Požega, katalog izložbe
Potrebica, H., 2011., Kneževsko središte u Kaptolu, Požega, katalog izložbe
Sokač-Štimac, D. 2007., Rimske kupke u Tekiću, Rezultati arheoloških istraživanja 2006., katalog izložbe, Požega
Sokač-Štimac, D. 1987., Izvještaj o arheološkim iskapanjima na srednjovjekovnom lokalitetu Rudina kod Slavonske Požege, Arhiva Gradskog muzeja Požega
Požeška ili paurska narodna nošnja poznata je po svojoj intenzivnoj plavoj boji, koja se dobivala plavljenjem osnovnog bijelog ruha plavilom za rublje, te raznim tkanjima i vezovima: rocanac, ulagano, usnivano, tkanje na jednu žicu, krpanje đerdanima, šlinga, rasplet... Specifična vrsta ženskog oglavlja bila je poculica – trokutasta kapica koju su nosile udate žene s maramom podvezom. Svečane poculice bile su gusto izvezene vunom ili đerdanima (perlicama) u raznobojnim geometrijskim, biljnim, zoomorfnim i ponekad antropomorfnim motivima.
Bogatstvo tradicionalnog tkanja i veza prisutno je i u svečanim peškirima – ručnicima. Oni su imali ulogu ukrasa ili poklona u uskrsnim, svadbenim i drugim običajima. Često su bili otkani u crvenoj boji, izvezeni ili ulagani raznobojnim biljnim i geometrijskim motivima.
Bogatstvo slavonskih šuma utjecalo je na izradu raznih predmeta od drveta, svakodnevnih u kućanstvu, na polju ili izradu platna za odjeću (soljenke, čaše, oblici za paprenjake, vodiri, preslice, tkalački stanovi...). Posebno lijepi predmeti, umjetničke vrijednosti bile su pastirske čaše – kepčije.
Dokumentacijski odjel (danas Dokumentacijsko informacijski odjel) od 2008. godine do danas ima zabilježeno više tisuća zapisa vezanih u nekome segmentu uz Gradski muzej Požega. Ovaj odjel u Muzeju obavlja poslove prikupljanja, objedinjavanja i sistematiziranja dokumentacije u fondovima pohranjenima u Gradskom muzeju Požega. Sekundarna muzejska dokumentacija uključuje 23 fonda.
