Page 14 - Baš se nekad dobro jelo

krumpir u šlajeru (potrbušnoj flami), te krafne. Poseban specijalitet je bio prženi
svinjski mozak, rezerviran samo za muškarce sljedećeg jutra. Neizostavan detalj bio
je ražanj koji bi se anonimno bacio u sobu sa šaljivim i lascivnim pismom na račun
sudionika svinjokolje. Kad bi se pismo skinulo i pročitalo, domaćini su bili dužni na
ražanj nabosti od svakog jela pomalo, pa bi ga jednako tako anonimno vratili kroz
prozor u mrak.

Obzirom da posao još nije bio
završen, jer su se najčešće sutradan topili
čvarci, punile kobasice i kulini, a veliki
komadi mesa (šunke, slanina, uši, nogice,
njuška, rebra, šalovi (pečenice ili lungići),
solili tek treći dan, zajedničke večere su se
održavale dok posao ne bi bio gotov.

Prženje, jelo od iznutrica,
Prženje, jelo od iznutrica,
Golo Brdo
Golo Brdo
U gradu su, rekli smo u to vrijeme, građanske obitelji također mahom klale
svinje, samo uz suvremeniju tehnologiju (skidanje dlake s vrućom vodom,
usitnjavanje mesa uz pomoć mesoreznica, i
topova za punjenje crijeva), te savršeniju
recepturu pod utjecajem međunacionalne
razmjene iskustva. Iako je glavni posao
najčešće obavljao profesionalni mesar,
kolinja su krajem 20. stoljeća i u gradu
svejedno bila prilika za gozbe i pijanke,
posebno kod imućnih i srednje imućnih
(Vidmar 1969:138). Osim sušene svinjetine,
u gradu su imali mogućnost kupovati svježe
meso u mesnicama, ali i na štandovima na
tržnici, posebno govedinu, te nešto manje
Kolinje u gradu sredinom 20. st.
teletinu i ovčetinu. Kolinje u gradu sredinom 20. st.

Evo kako mesara Jalžetića iz ulice Sveti Rok početkom 20. stoljeća opisuje
Ivica Vidmar: „...kao debela zamazana svinja, u košulji bez kaputa, zasukanih
rukava, sa prljavim fertunom koji u godini dana niti jednom nije opran, sa nožem u
ruci za mesarskom klupom na kojoj se ispružio na ražnju veliki pečeni prasac, a oko
toga svega seljaci, defiliraju, upravljajući pogledima na prase prekriveno muhama i
osama, te u magli ulične prašine.“ (Vidmar 1999:50). Većina je požeških birtijaša
bila vrlo vješta u pečenju pečenke koju su pečenu izlagali pred svojim gostionicama
u pokrajnjim ulicama, gdje su seljaci mahom ostavljali svoja zaprežna kola (Vidmar
1969:109).

Živad su u gradu uzgajali svoju, ili bi tijekom ljeta i jeseni kupovali piliće,
patke, guske i pure na tržnici, pa ih dohranjivali do zime. Seljanke su iz obližnjih
sela, pješice, u košarama na glavi znale nositi po 15-tak pari pilića. Pure i šopane
guske posebno su cijenili kao pečenke, a na glasu je bila i guščja mast koja se
spremala kao dodatak juhama, dok su jetru od šopane guske prodavali lokalnim
židovskim obiteljima.

12 Gradski muzej Požega